23

nedjelja

studeni

2014

Povratak ranjene životinje

Pozdrav nakon toooliko vremena nejavljanja!

Iznenada sam dobio želju za ostavljanjem novog traga, stoga evo me :)

Mnogo se izdogađalo u ovom proteklom vremenu nejavljanja...bilo je tu suza, radosti, uspona i padova...pa pocnimo...

Život je krenuo dalje...zaposlio sam se, štoviše promjenio tri tvrtke, naucio iz svake nešto, i sada u trećoj primjenjujem sva stečena znanja, premda i sami znate kako je raditi u jednoj privatnoj hrvatskoj tvrtci. Hmm...
Poslom sam zadovoljan utoliko što je mjesečna isplata redovita.

Zivot malog 'unknown person'-a svodi se na posao, rekreativno treniranje u slobodno vrijeme te uzivanje u ostalim hobijima.
Nedavno sam bas razmišljao o svojim prijateljima i zanimljivo je to da baš taj čin može pripasti samo možda četvorici, od njih stotine ljudi koliko poznajem. Tipicna statistika :/
Da, živim sam....odselio sam se i napoookon uživam u svome miru.
Što se tiče obitelji; nedavno sam većinu srezao jer je, opet, izbilo sr....nje. Dosta je bilo popuštanja, grižnje jezika, cviljenje zubiju, uzrujavanja, nosenja i holtera zbog stresa, itd...nema vise oprosta!
Imali su i vise nego dovoljno prilika da iskažu svoju ISKRENU ljubav, dobrotu, i sve ono ostalo što je potrebno (iliti minimum).
Inače, plan mi je za godinu-dvije otići u inozemstvo, ali kako stvari stoje...ne bi sam sebe iznenadio da za koji dan rasprodam nepotrebne stvari, potrebne spakiram, i da se otisnem via tur de la world u potrazi za novim identitetom. -kako bi se to reklo :)

Iskreno, ovo trenutno tlo me ne veže ničim osim ljubavi prema hobiju. A isti taj hobi, u konačnici to mi je i zvanje, mogu obavljati, u konačnici i raditi, i na novom tlu gdje ću baciti sidro.

U nadi da što prije dođem na svoje...lp!

Dream it, take it. No matter what!

23

ponedjeljak

srpanj

2012

Evo nakon poduzeg "odmora" javljam ti se sa novim i mnoobrojnim novitetima.
Naime, sto se tice 'odnosa u kuci' jos uvijek je po starome... I dalje nista ne shvacaju, misle si kako je taj period bila nekakva moja faza u odrastanju i da je sada sve u redu. No nije tako te im to i pokusavam 'osvjeziti' umalo pa svakodnevno, a i dobivam osjecaj kao da su se priiknuli i prilagodili na moj stav i hladnokrvnost prema njima, te si umislili vjerojatno kako samo odrastam.
Vec nekoliko puta sam bio na dulje vrijeme udaljen od njih, te svaki puta kada bih se vratio u njihovih cetiri zida osvjecao bih se uzasno lose. Uzasno zatoceno, povuceno, oduzeto, naprosto tuzno. A to sve mi daje dodatnu snagu da ubrzam proces zaposljavanja i zavrsavanja daljnjeg skolovanja koje sam si zacrtao da cu zavrsiti.
Naime, trenutno sam zavrsio sa Ucilistem te sam u potrazi za poslom, a i upisao sam fakultet izvan svog grada kao izvanredni student u nadi da cu preko tjedna raditi a vikendima visiti na faksu i polagati ispite te nakon odredjenog vremena iseliti iz ova cetiri zida.

Smatram da je bilo dosta o iskaljavanju svog bjesa nad spomenutim ljudima, te se stoga okrecem noim temama...
Kao sto sam vec spomenuo, zavrsio sam Uciliste te stekao noo zvanje koje sam nedavno unio i u radnu knjizicu kiju sam isao napraviti.
Premda imam namjeru zaposliti se napravio sam radnu knjizicu te trenutno prikupljam svu potrebnu papirologiju za proces zaposljavanja.
Vec sam bio na nekim razgovorima za posao i nadam se da cu uspjeti te da ce mi se javiti nadredjeni tih tvrtka. Cim nesto 'upadne' javljam ti se s radosnom vijesti, a do tada vudi pozdravljen i podari mi snage za novi dan koji je predamnom!

06

utorak

prosinac

2011

Cruel and Unfair Life

Život u obitelji postaje nesnošljiv otkako se zbila afera. Naime, prije tri godine u moj zivot pristupila je jedna djevojka koja je od mog monotonog, i podosta ogranicenog, zivota napravila zivot pun boja i zivot koji ima smisla. Tijekom nase veze koja je trajala skoro dvije godine zbilo se mnogo toga. Pa evo da pocnem od nekud...
Naime, moji roditelji bili su užasno protiv te veze zato sto su smatrali da mi ona unistava zivot; da sam zajedno s njezinom obitelji pristupio u nekakvu sektu, da radimo kojekakve stvari i da previse provodimo vrijeme zajedno.
-Sto je dnevno dva sata previse?!-
Nakon mnogih pokusaja razgovora s obitelji i u konacnici neuspjeha u istome, shvatio sam da vise nema smisla s njima razgovarati iz razloga sto im je svaki odgovor na moje postavljeno pitanje bio: "Zato", i uvijek su mi davali besmislene kazne, kao npr: "Ne smijes ici van zato sto su vani neredni zbog utakmice na Dinamovom stadionu", a kada sam im rekao da ne kanim ici tako daleko da bih se uopce izlozio opasnosti, odbrusili su mi s: "Ne smijes i tocka". I tako nakon konstantnih vrijedjanja mene samoga, pa i moje djevojke i njezine obitelji, odlucio sam da se vise ne kanim truditi oko vlastite 'obitelji' koja me neprestano omalovazava, vrijedja i igra se retorickim pitanjima. (A da ne pricam kako je bila umjesana policija, psiholog...)
Pocelo mi je biti uzasno tesko iz razloga sto nisam imao oslonac od 'obitelji' i nisam se imao kome povjeriti o problemima koje bih imao. Tako sam se s vremenom poceo sve vise vezati uz djevojku i njezinu obitelj u kojoj je vrvila ljubav, postenje, iskrenost i otvorenost. S njima sam mogao razgovarati o bilo cemu i uvijek bi mi dali vrlo kvalitetan savjet.
No kako je vrijeme prolazilo, sve vise i vise sam se poceo mijenjati i to na vrlo neobican nacin. Poceo sam se pomalo zatvarati u samog sebe, poceo sam se prepirati sa svakime pa tako i sa djevojkom (a tu su ujedno vladali i ostali problemi koje smo imali) i to vise nije imalo nikakvog smisla premda sam ja u to vrijeme mislio kako nije problem u meni i kako se sve moze rijesiti, odnosno kako ce mi po stoti puta djevojka oprostiti te kako ce mo nastaviti dalje. No nakon prvog prekida veze koji se zbio nakon od prilike sest mjeseci, malko sam se promijenio te smo ponovno bili zajedno nakon tjedan dana prekida. No nakon drugog, i finalnog, prekida uzasno sam patio jer sam zaista dosta bio vezan uz nju i njezinu obitelj, jedino sam se mogao osloniti na njh i razgovarati s njima o svim problemima i nejasnocama koje su vladale u meni. A ujedno sam patio iz razloga sto sam postajao svjestan cinjenice koliko sam povrijedio djevojku; koliko puta sam joj slomao srce zbog svojih 'gluposti', djetinjarija i zbog ludosti koja je vladala u meni zbog obitelji koju vise nisam mogao, niti ne mogu, voljeti, postovati, niti se osloniti na njih.
Uzasno se kajem sto se nisam od samog pocetka trudio napraviti od sebe sto bolju osobu, sto sam si toliko dozvolio 'truljenja obitelji' (sto ih nisam od pocetka 'doveo u red', a ako ne bi niti to uspjelo - napustio tih 'cetiri smrdljiva zida' koja sam djelio s njima) i sto sam na kraju izgubio osobu koju sam zaista voljeo te koja mi je bila istinski oslonac i nada za buducnost - a to nije radila iz sazaljenja ili zato sto je morala. Kada bih barem mogao vratiti vrijeme unazad.
Trenutno zivim svoj vlastiti zivot, premda i dalje zivim s 'obitelji' koju ne preferiram, oslanjam se samo na sebe, ne vjerujem nikome, sve uzimam s rezervom i ne mogu se nikome povjeriti u postpunosti.
Zivim za taj dan kada cu napustiti dom u kojem trenutno zivim i obitavam, kada cu osnovati svoju obitelj te kada cu moci napraviti od svoje djece ljudine koje zasigurno ne ce imati mane koje sam ja imao, mane moje obitelji, a nastojati cu im pruzati sto vise i truditi se oko njih jednako toliko.

...samo je pitanje kada ce se to dogoditi, i da li ce se to uopce dogoditi...

A glavno je to da je 'moja obitelj' na pocetku rekla: "Najbitnije je da si ti zadovoljan", "Mi ti se sigurno necemo mjesati u tvoj izbor" i "Ako se tebi svidja neka osoba, nama ce se takodjer svidjati".
Life is so unfair

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.